Histrionični poremećaj ličnosti II
Poremećaj se javlja u ranom odraslom dobu i češći je kod žena, nego kod muškaraca. Prevalencija histrioničnog poremećaja ličnosti u opštoj populaciji iznosi 2 do 3 %.
Klinički
opis osoba s histrioničnim poremećajem ličnosti uključuje sledeće
bitne stavke:
Njihovo ponašanje izgleda šarmantno i zavodljivo,
traže pažnju, ali to rade na labilan način, pokazujući
kapricioznost i, neretko, površno i sujeverno ponašanje.
Njihov
interpersonalni stil je manipulativan sa osnovnom težnjom da budu u
centru pažnje. Kako bi dobile željenu pažnju, često su sklone
flertu i egzibicionističkim ponašanjima.
Njihov misaoni stil je
usmeren na određene oblasti i na izbegavanje skrivene zavisnosti od
drugih ljudi. Zavisnost poriču i negiraju, a dobrim delom je
maskiraju obiljem apstraktnih tipiziranih tema.
Temperament ovih
osoba je veoma responzivan na dečji način i orijentisan ka
dobijanju nagrada. Mnogi stručnjaci tvrde da bitnu ulogu u razvoju
ovog poremećaja imaju i genetski faktori.
Osnovna poruka koju su
dobijale od roditelja, mogla bi se sažeti u sledećoj rečenici „
Dobićeš pažnju kada budeš radio/la ono što ja (roditelj) hoću“.
S tim u vezi, osobe s ovim problemom su često rasle u porodicama u
kojima nije bilo jasne strukture, nisu im postavljane jasne granice,
a roditelji su pružali nedoslednu pažnju, tako da dete nije moglo
da predvidi koja ponašanja su roditeljima poželjna. Takođe,
roditelji dece koja su kasnije razvila ovaj poremećaj, često nisu
bili skloni kritici i kažnjavanju, ali nisu bili sposobni ni za
pokazivanje dubokih emocija i dosledno iskazivanje ljubavi.
Ono
što ovakve osobe same sebi govore, svesno ili predsvesno, je da
moraju biti u centru pažnje. Dakle, okrenute su ka ljudima, ali s
ciljem da ih šarmiraju i od njih dobiju željenu pažnju.
Svet
vide kao mesto koje ih čini nervoznim, anksioznim, stoga smatraju da
„treba“ ili „mora“ da im se pruži posebna pažnja,
uvažavanje i briga.
Optimalni kriterijum za prepoznavanje
histrioničnog premećaja ličnosti iz DSM-IV-TR je onaj koji ukazuje
da se ovakve osobe osećaju nelagodno u situacijama u kojima nisu u
centru pažnje.
Pored
poremećaja u temperamentu i mogućih genetskih faktora, na stvaranje
ovog poremećaja, kao i svakog drugog poremećaja ličnosti, utiču
rano detinjstvo i loši porodični obrasci. Osobe s ovim poremećajem
su bile u lošem odnosu s roditeljem istog pola, a dobijale su (često
neadekvatnu) pažnju od roditelja suprotnog pola. Takve osobe će se,
još od adolescencije, jako truditi da zavedu pojedince suprotnog
pola, i ulaziti u „igre moći“ sa osobama istog pola. Taj obrazac
će se kod njih ponavljati tokom čitavog života, i u toku
terapijskih seansi, sve dok ne dođe do poboljšanja. Budući da nisu
uspele da se identifikuju s roditeljem svog pola, nikada nisu uspele
da razviju stabilan identitet. Zavodljivost im, stoga, dobrim delom
služi za kompenzovanje osećaja lične neadekvatnosti, konfuznog
identiteta i seksualne uloge.
Osobe s ovim problemom najčešće
na terapiju dolaze povodom problema u ljubavnim odnosima. Ukoliko je
terapeut suprotnog pola, težiće da budu šarmantne i zavodljive.
Ukoliko je, s druge strane, terapeut istog pola kao i osoba s ovim
problemom, težiće da se takmiče, nameću svoje mišljenje i
omalovaže terapeuta.
Ovakve osobe su sklone pokazivanju
preteranih emocionalnih reakcija. Često su nefokusirane u seansama
(takođe i u privatnom životu) i nedosledne. Pokazuju priličan
deficit u ispoljavanju saosećanja, što je u skladu s njihovom
idejom da treba da budu tretirane na posebno pažljiv način jer ih
svet čini nervoznim. Njihovo mišljenje je puno vizualizacija, na
svet gledaju globalno i ekspresionistički, nisu u stanju, niti su
voljne da se fokusiraju na detalje. Oni su im nevažni i imaju
priličan problem da na njih obrate pažnju. S druge strane, imaju
izuzetno razvijenu sposobnost imaginacije. Od socijalnih veština,
koje se inače, u skladu s normalnim razvojnim zadacima, uče u
detinjstvu, najveće manjkavosti pokazuju kada treba da rešavaju
probleme, da se usredsrede na sebe i svoje ciljeve. Često imaju
probleme i s vođenjem računa o novcu i, generalno, pravljenjem i
pridržavanjem planova i rasporeda.